English (United Kingdom)Croatian(HR)
Regionalizacija Bosne i Hercegovine PDF Ispis E-mail

Oktroirani Ustav BIH parafiran je u Daytonu (SAD), potpisan u Parizu (Francuska) 1995. godine od kada se i primjenjuje u BIH. Aneksom 4. definiran je ustroj zemlje koja se sastoji od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BIH. Iako direktna posljedica rata, tada se to relevantnoj većini u međunarodnoj zajednici činilo kao praktično ustavno rješenje. Međutim, danas smo suočeni s pitanjem njegove političke (ne)održivosti. Bosna i Hercegovina kao država Bošnjaka, Srba, Hrvata… i međunarodne zajednice, ima šanse postati funkcionalna država ukoliko svaki njezin građanin, ali i konstitutivni narod bude istinski ravnopravan.

Koliko je realno ostvariva i održiva ravnopravnost? Ravnopravnost građana i naroda po definiciji predstavlja apsolutnu kategoriju u svim demokratskim državama. Zašto to nije slučaj u BIH? Tamo je ravnopravnost relativna kategorija iako ustavno zajamčena. Ako bi prvi konkretni politički korak trebao biti reforma bh Ustava odnosno primjena odluke Europskog suda za ljudska prava (ECHR) koji smatra da Ustav BIH narušava Europsku konvenciju o ljudskim pravima (slučaj Finci/Sejdić) onda to treba napokon i učiniti. Na prvi pogled ništa jednostavnije za realizirati. Osnovno je demokratsko pravilo osiguranje jednakog prava na izbor bez obzira na nacionalnu, vjersku i etničku pripadnost. Međutim, po sadašnjem (Daytonskom) ustavu najvažniji su entiteti pa se zato u Predsjedništvo BIH i Dom naroda kao gornji dom bh parlamenta mogu birati samo Srbi iz Republike Srpske te Bošnjaci i Hrvati iz Federacije BIH, isključujući predstavnike 17 nacionalnih manjina u BIH.

Ozbiljne promjene u pravcu stvaranja funkcionalne i održive BIH traže definiranje odgovorne strategije. Tu počinju problemi. Strategije i političkog konsenzusa o budućnosti BIH jednostavno nema iz razloga što politički čimbenici koji predstavljaju konstitutivne narode nisu postigli načelnu suglasnost oko zajedničke budućnosti BIH. Povremeno su se postigli određeni pomaci poput potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU (SSP, 2008), ujedinjenje vojske unutar Ministarstva obrane, Prudski proces i amandman na Ustav koji je definirao Brčko kao distrikt, Butmirski razgovori, nestalno članstvo BIH u VS UN i uvjetno dodjeljivanje Akcijskog plana za članstvo u NATO-u (MAP). Međutim, nakon svakog koraka naprijed dogodila bi se dva koraka unazad.

Relevantni međunarodni čimbenici priznaju da su Hrvati u BIH u inferiornom položaju, da nisu ravnopravni i da ne mogu ravnopravno konzumirati vlastitu ustavnu konstitutivnost. Ako je ta činjenica priznata kao jedan od ustavnih problema, pitanje je političke vjerodostojnosti ispravljanje te nepravde. Međutim, traženje trećeg entiteta neki smatraju nerealnim zahtjevom, neki čak i politički nekorektnim. Ne ulazeći u (ne)opravdanost takvih zaključaka, nameće se slijedeće pitanje. Što zapravo znači ravnopravnost konstitutivnih naroda u BIH?
Regionalizacija i regionalne politike europska su stečevina. Budućnost Europe zapravo je budućnost regija. Regionalizacija Europe počela je prije tridesetak godina na principu supsidijarnosti kako unutar samih članica EU tako i prekograničnom međuregionalnom suradnjom. Ekonomski institut u Sarajevu zaključuje „da je u BIH koncept euroregija zamijenjen etnicizacijom bh prostora“ („Statistička regionalizacija Bosne i Hercegovine“, EIS, 2009). Regionalizaciju BIH treba promatrati u kontekstu osiguranja ravnopravnosti svih pa i Hrvata, a ne kao njihovu getoizaciju.

BIH ima svoje specifičnosti koje se odnose na povijest, tradiciju, političke, etničke i vjerske odnose. Jedna od specifičnosti BIH o kojoj političke elite nerado govore jest kulturni mentalitet ljudi bez obzira na njihovu političku, vjersku i ostalu različitost. Građani BIH dijele zajednički povijesni i kulturni mentalitet i etno prostor. Pri tome, kulturni mentalitet ne bi trebalo poistovjetiti s nacionalnim (etničkim) identitetom koji svaki narod želi njegovati kao vlastitu baštinu. Regionalizacija bi omogućila sinergiju kulturnog mentaliteta i očuvanja nacionalnog identiteta svakog naroda i građanina. Ako se regionalizacija u Europi shvaća kao pozitivna tendencija razvoja regionalnih specifičnosti, nema razloga da BIH bude izuzetak.

Treba ostati realan, postoje političke snage unutar sva tri naroda koje smatraju da je razlaz jedino rješenje krize u BIH. Dio političara možda skrivaju te namjere, ali svakodnevno prilagođavaju retoriku tom cilju. Vjerojatno većina „običnih“ ljudi u BIH smatra upravo suprotno, ali su pod jakim utjecajem negativne etnocentrične političke retorike.
Regionalizaciju BIH ne bi trebalo tumačiti kao „prikrivenu“ prvu fazu raspada zemlje. Više se i otvorenije (možda i ozbiljnije) govori o separatističkim tendencijama u nekim drugim zemljama (Belgija, Španjolska) nego li u BIH. Regionalizacija BIH vjerojatno je ključ ne samo održivosti već i budućnosti BIH, a ne njenog nestanka s političke karte.

Hrvati, Srbi i Bošnjaci regionalizacijom mogu samo prosperirati. Jake i razvijene bh regije mogu samo jačati BIH kao državu ravnopravnih građana, ali i konstitutivnih naroda. Regionalizacija o kojoj je ovdje riječ nije istoznačna podijeli po etničkom kriteriju. Jasno je da ne može biti regije u BIH koja bi bila etnički čista. Radi se o regijama koje imaju svoju održivost s povijesnog, kulturološkog i gospodarskog aspekta.

Pro-europska BIH mogla bi biti utemeljena na političkoj i kulturnoj zajednici regija uz poštivanje demokratskih standarda i jasne europske budućnosti. Politička modernizacija BIH mogla bi ići u pravcu da svaka etnička zajednica ima svoju regiju koja ne bi bila teritorijalno i etnički kompaktna uz veliki stupanj političke i kulturne autonomije te punu primjenu demokratskih standarda i poštivanje ljudskih/etničkih prava. Realna politika mora uzeti u obzir i Sarajevo kao glavni grad i političko središte za donošenje odluka od zajedničkog interesa. To bi pomoglo stvaranje moderne decentralizirane države koja uvažava etničke specifičnosti sva tri konstitutivna naroda kao i općih građanskih prava.

 

dr.sc. Mladen Nakić