English (United Kingdom)Croatian(HR)
Mladen Nakić: „Sjedinjene Američke Države i globalno okruženje“ PDF Ispis E-mail

Knjiga na 200-njak stranica i kroz šest poglavlja (Strategija i nacionalni interes, Hladnoratovska ravnoteža i globalna stabilnost, Transatlantizam – savez vrijednosti i interesa, Izazovi globalizacije, Moć i strategijsko planiranje, Legalnost preduhitrenog napada i nelegitimnost preventivnog rata) nudi čitatelju komparativnu analizu važnijih elemenata sigurnosne strategije Sjedinjenih Država uključujući i odrednice strateškog okruženja u kojem najjača svjetska sila nastoji zadovoljiti vlastite nacionalne interese.

Autor na početku daje vlastitu definiciju pojmova strategije i globalnog okruženja polemizirajući s različitim pristupima u shvaćanju strategije. Dok je strategija za Karl von Clausewitza „sredstvo rata pa i sam cilj rata“, autor tu vidi prelaženje jasne crte civilno-vojnih odnosa u kojima upravljanje ratom mora ostati u domeni politike odnosno civilnih dužnosnika, a ne vojnika. Najbolja strategija mora izbjegavati rat kao glavno sredstvo u postizanju postavljenog cilja. Zato rad definira strategiju kao „umijeće raspolaganja svim raspoloživim sredstvima u cilju donošenja dalekosežnih odluka na optimalni način“. Prema autoru, strategijsko razmišljanje mora biti uvjetovano ravnotežom nacionalnih interesa i raspoloživih sredstava. Pojam globalnog (sigurnosnog) okruženja nametnuo se odlučnim za razmatranje novog pristupa za kreiranje nacionalne strategije. Zato se ono definira kao skup faktora, okolnosti i utjecaja koji odlučno utječu na odnose između međunarodnih subjekata. Rad prihvaća pristup o dvije glavne grupe istraživanja vanjske politike koje obuhvaćaju a) povijesni pristup u objašnjavanju vanjske politike i b) suvremeniji pristup koji nudi odgovore o prirodi i značaju subjekata vanjske politike i načina donošenja vanjskopolitičkih odluka. Autor je definirao i vanjsku politiku kao skup mjera i aktivnosti kojima jedan međunarodni subjekt želi utjecat na drugi s ciljem realizacije vlastitih interesa u vanjskom okruženju.

Knjiga tematizira prestanak hladnoratovske napetosti kao trenutka kada su međunarodni odnosi ušli u novo razdoblje kreiranja nove ravnoteže snaga kao posljedice kraja bipolarnog sustava. Teroristički napad na Sjedinjene Države 11.9. 2001. definitivno je usmjerio daljnji tijek razvoja međunarodnih odnosa stavljajući globalni terorizam u fokus američke sigurnosne politike, ali i ukupnih odnosa u međunarodnoj zajednici. Međutim, raščlanjujući obrambenu strukturu i birokratski aparat američkog sustava, rad je došao do spoznaje o razdvojenosti vojno-tehničkih i političkih čimbenika koji su osnovni nositelji aktivnosti u strategijskom planiranju. Obrambeni sustav je opterećen granskim predrasudama i njihovim kulturama i tradicijama što im onemogućava vidjeti realnu sliku u fazi strategijskog planiranja.

Autor je dao povijesnu usporedbu dva rata koje su vodile Sjedinjene Države (Korejski i Vijetnamski), ali i ukupnu analizu američke sigurnosne politike u razdoblju hladnoratovske podijele. Navodi se da su SAD dosada izvršile četiri glavne promjene u pristupu definiranja nacionalne sigurnosti:

 

  1. Trumanova doktrina zadržavanja bavila se novim sigurnosnim okruženjem i strahom od komunističkog širenja nakon 2. svjetskog rata;
  2. Eisenhower je bio svjestan da Korejski rat ne bi mogao završiti nuklearnim udarom te je ostao na pravcu jačanja nuklearnih potencijala;
  3. poraz američke politike u Vijetnamu i spoznaja da se iz vojne prednosti na terenu ne može politički profitirat, uvjetovalo je promjenu strategije i
  4. teroristički napad 11.9. 2001. iz temelja je promijenio američku nacionalnu strategiju i uveo SAD u rat protiv globalnog terorizma.

 

U knjizi je posebno istražen odnos Predsjednika i Kongresa te naglašena birokratska politika koja ima odlučan utjecaj na njihov odnos. Izazov počinje kada se birokracija počne baviti samom sobom umjesto ciljevima i prioritetima. Odnos Kongresa i Predsjednika posebno se analizirao kroz Zakon o ratu iz 1973. koji ograničava pravo Predsjednika da angažira oružane snage duže od 90 dana bez odobrenja Kongresa. Zakon je najvećim dijelom bio posljedica nezadovoljstva javnog mnijenja Vijetnamskim ratom i njegovim posljedicama za američko društvo. Birokratska politika najutjecajnija je upravo između Predsjednika i Kongresa budući da prema Ustavu SAD-a iznad njih ne postoji neko više tijelo. Ta činjenica pobliže objašnjava odnos Kongresa i Predsjednika koji je tijekom povijesti uvijek bio predmet kompromisne politike s ciljem kontrole nad instrumentom moći.

Rad se bavi i nužnošću moderniziranja transatlantskih odnosa. Posebna pozornost poklanja se savezničkim odnosima koji u uvjetima nestanka Varšavskog ugovora i Hladnog rata dobivaju nove dimenzije. NATO-ova uloga i misija je redefinirana, stvaraju se partnerski i saveznički odnosi s dojučerašnjim protivnicima, a sam Savez najprije izlazi iz prostora država-članica intervencijom u i nad prostorom bivše Jugoslavije, a kasnije i iz euroatlantskog prostora ratom u Afganistanu. Prihvaćajući stav o tri kategorije američkih savezništava nakon 2. svjetskog rata kreirana od strane Achesona, Dullesa i u vrijeme Carter-Reaganove administracije, autor je dodao još dva: savezništva nastala u vrijeme Clintonove administracije i savezništva koja pokušava stvoriti G. W. Bush u borbi protiv globalnog terorizma.

Autor je podsjetio na snažne globalizacijske procese i činjenicu da prijetnje više ne dolaze od suprotstavljenog bloka već se razvija međunarodni poredak kojeg karakteriziraju novi oblici izazova poput globalnog terorizma i nastavak nuklearne proliferacije. Knjiga se zadržava na problemu novih izazova kojeg ne karakteriziraju sukobi između SAD-a i Rusije odnosno Kine. Neke konflikte SAD mogu ignorirati jer ne ugrožavaju njihovu sigurnost, ali i nadalje ostaju određeni regionalni sukobi i teroristički napadi. Promjena sigurnosnog okruženja može ozbiljnije utjecat na američku sigurnosnu strategiju. U prvi plan postavlja se prijetnja globalnog terorizma i proliferacije, a oba izazova se ne mogu odvratiti ni nuklearnim ni konvencionalnim sredstvima. Osim problema terorizma i neki regionalni izazovi mogu bitno utjecat na sigurnosno okruženje i ozbiljnije postavit pitanje američke hegemonije u bliskoj budućnosti.

Kao jedno od važnih pitanja u knjizi postavila se opravdanost preventivnog rata kao osnovne postavke Bushove strategije. Iako pojmovi preventivan i preduhitren rat nisu novijeg datuma, oni se po prvi puta nalaze u službenom dokumentu jedne američke administracije. Rad ne prihvaća preventivan napad kao legitiman te postavlja tezu o njegovoj nelegalnosti, ali dopušta preduhitreni napad pod vrlo jasnim uvjetima koje je prvi definirao Daniel Webster. Preduhitrena samoobrana sukladno članku 51. Povelje UN-a mora zadovoljiti sljedeće: a) prijetnja mora biti jasna i nedvosmislena odnosno kada korištenje snage za obranu nema drugu opciju i b) upotreba sile u cilju samoobrane mora biti proporcionalna snazi napada. Ako bi se prihvatio argument da se može preventivno napadat po principu „bolje napasti sada nego kasnije biti napadnut“, to bi rezultiralo da svaka veća sila može proizvoljno tumačiti nečije političke poteze. Time bi se povukla jasna paralela s Clausewitzevom tezom o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima, a UN bi izgubio svaki smisao.

Autor zaključuje da će američka budućnost kao svjetskog lidera biti vidljiva ukoliko priroda američkog sustava bude takva da neće štititi samo američke interese već i promovirati globalnu sigurnost i blagostanje. Rad je potvrdio da se sigurnosni potencijali moraju bazirati na realnim prijetnjama i njihovoj prirodi. Ono što je zadaća strategija jest stvaranje svih pretpostavki uključivo i dostatne kapacitete kojima bi se adekvatno moglo odgovoriti na postojeće izazove.

CMS

ARHIVA: