English (United Kingdom)Croatian(HR)
Politika i moć u doba globalizacije PDF Ispis E-mail

U suradnji s Odjelom za politologiju Matice hrvatske, Centar za međunarodne studije organizirao je u Matici hrvatskoj 18. veljače 2011. predavanja na temu: POLITIKA I MOĆ U DOBA GLOBALIZACIJE. Predavači su bili: Jure Vujić, pročelnik odjela za politologiju MH, koji je govorio o genezi regresije 'političkog' pojma i prakse; dr. sc. Gordan Grlić-Radman, glavni direktor Centra za međunarodne studije koji je govorio o političkoj eliti u europskim neutralnim zemljama – njihov moć i utjecaj i dr. sc. Mladen Nakić, izvršni direktor Centra za međunarodne studije koji je govorio o moći i strahu kao dominantnim kategorijama međunarodnih odnosa. Sudionici su se složili kako je na političkoj razini najvažnija posljedica globalizacije poremećaj klasičnog odnosa politika-moć i erozija državne suverenosti. Gospodarska i financijska globalizacija oblikuje novi odnos između politike i moći a globalni obzor restrukturiranja političke moći izravno se održava putem odnosa politike i društva, transnacionalne strategije kapitala, državne strategije između renacionalizacije i nadnacionalizacije, strategije civilnih i društvenih pokreta, kao što mijenja pojam i samu percepciju državne moći u okviru međunarodnih odnosa. Donosimo glavne naglaske predavača:

 

dr.sc. Jure Vujić - Geneza regresije političkog pojma i prakse

Geneza regresije suvremenog oblika politika proizlazi iz postupnog, od renesanse pa sve do današnjega doba, odvajanja politike (kao idealne politeje i uzvišene djelatnosti u službi za opće dobro) od duhovnih znanosti.

Iskonski pojam politike vrlo je usko povezan s duhovnim znanostima, kako to opisuje Joachim Ritter. Na tragu Rittera, Odo Marquard u knjizi Apologija slučajnoga piše da »što moderni svijet postaje modernijim, to neizbježnijima postaju duhovne znanosti«. Duhovne znanosti koje bi trebale prožeti politiku, prema Ritteru, djeluju kao kompenzacija gubitka što ih u životu prouzrokuje njegovo moderniziranje s pomoću prirodnih znanosti i tehnologije.

Julien Freund u djelu L’essence du politique dokazao je kako esencija politike ima ontološki karakter te definira orijentacije i vitalne aktivnosti humane egzistencije. U tom kontekstu politika djeluje na tri razine: teleološkoj – koju određuje specifičan cilj politike, tehnološkoj – koja se odnosi na ostvarivanje konkretnih ciljeva te eshatološkoj – koja se odnosi na ostvarenje konačnosti. Prema nauku Carla Schmitta jedini izlaz iz suvremenog nihilizma, iz beznađa, ništavila i zaborava bića leži u težnji da odlučnom borbom i voljom ostvarimo autentičnost, a taj je cilj moguće ostvariti jedino u zajednici. Iz Schmittove perspektive, političko kao takvo bitna je kategorija koja obuhvaća čitavu ljudsku egzistenciju. To znači da političko ostaje sveprisutno i sveobuhvatno u svim društvenim sferama, gospodarstvu, umjetnosti, moralnom poretku itd., tako da je nemoguć a priori neutralan stav prema političkom fenomenu.

Današnji sekularizirani i utilitaristički oblik politike sveden je na svojevrsno umijeće zavođenja i manipuliranja javnim mnijenjem. Odvajanje politike od etičkih dimenzija i duhovnih znanosti dovršava proces sekularizacije u kojem prevladava ekonomicistička koncepcija politike. U vrhovnom konceptualnom i etičkom smislu, politika bi trebala biti vrhovno zvanje ljudi od posebna kova koji znaju u danom trenutku pomiriti dva suprotna, ali komplementarna etička načela: načelo uvjerenja i načelo odgovornosti. Umjesto ta dva navedena načela u modernom obliku politike vlada pragmatičnost i taktiziranje. U totalitarnim režimima volja naroda nema nikakva značenja – sve se sređuje nasiljem. U zemljama koje sebe nazivaju slobodni svijet stvari se uređuju na drugi način – uz pomoć propagande proizvodi se pristanak naroda, tako da u većini slučajeva nije ni potrebno primijeniti nasilje. Chomsky govori o totalitarnim demokracijama u kojima se politika provodi bez moći iznuđivanjem pasivnog pristanka.

 

dr. sc. Gordan Grlić-Radman - Politička elita u europskim neutralnim zemljama – moć i utjecaj

Fenomenologija neutralnosti oduvijek je bila intrigantna u političkoj praksi držva. Iako je taj pojam povijesno afirmiran, budući da neutralne zemlje nisu nikada započinjale rat niti su u njemu sudjelovale, prema neutralnosti je izvana ipak postojao ambivalentan odnos međunarodne zajednice i stanovit oblik nepovjerenja. Tim više su, svršetkom hladnog rata i, poglavito, kasnijim proširenjem NATO-a na istok Europe, europske neutralne zemlje – Austrija, Finska, Irska, Švedska i Švicarska – bile su prisiljene redefinirati vlastiti položaj u promijenjenom europskom sigurnosnom sustavu. Ključna uloga NATO-a, u europskoj sigurnosti, otvara jasne mogućnosti, ali i dileme neutralnih zemalja. S jedne strane, njihove političke elite priznaju da je novo europsko i globalno okruženje relativiziralo nekad afirmiran status neutralnosti – danas sveden tek na vojnu neutralnost (non-aligned) – dok se jedino Švicarskoj, donekle, priznaje dosljednije isticanje neutralnosti. S druge strane, opet, većina stanovništva ovih država cijeni nečlanstvo u vojnim savezima svojih zemalja. Njihove političke elite podijeljene su oko toga na koji način unaprijediti interese vlastitih država u novim međunarodnim odnosima. Sve te države, osim Švicarske, članice su EU i djelomično uključene u transatlantsku sigurnosnu zajednicu, usprkos nečlanstvu u NATO-u. Sve one, međutim, uključene su u PfP, iako nijedna još nije zatražila pristup NATO-u. Ipak, sve te zemlje, dakle Austrija, Finska, Irska i Švedska, prioritet daju obnovi postojeće europske arhitekture sigurnosti, odnosno daljoj izgradnji europske sigurnosne i obrambene politike, ali zasad još bez obveze na vojnu pomoć. Irska se nada ujedinjenju Otoka, kada će sve opcije biti otvorene, dok Švicarska kalkulira između članstva u EU i vidljivijeg približavanja NATO-u, polažući u sve nade u razvijanje globalnog upravljanja pod okriljem učvršćenog UN-a i zajedničkog sustava sigurnosti.

 

dr. sc. Mladen Nakić - Moć i strah kao dominantne kategorije međunarodnih odnosa

Kao dvije najstalnije i daleko najdominantnije kategorije međunarodnih odnosa, moć i strah tijekom stoljeća postojanja čovječanstva dobivale su izraženije atribute. Posjedovanje moći i njezinu primjenu u međunarodnoj zajednici posebno su naglašavali teorijski predstavnici klasičnih realista (Hobbes, Machiavelli) koji u ratovima i sukobima prepoznaju trajne procese koji prate razvoj ljudskog društva. Otac moderne znanosti o međunarodnim odnosima (Morgenthau) u objašnjavanju neorealitičke teorije polazi od same prirode ljudskog bića. Kao što ljudi vole dominirati drugim ljudima i bićima, tako i države žele imati dominantnu ulogu nad drugim državama.

Promatrajući ulogu moći i primjenu snage u međunarodnim odnosima, nameće se teza da međunarodni poredak zapravo i počiva na moći i snazi. S obzirom na još prisutan monopol država kao najvažnijih subjektata međunarodnih odnosa, anarhičnost koja vlada tim međunarodnim prostorom pokušava se nadzirati s pomoću moći. Tu moć imaju samo velike sile što nameće ključno pitanje. Kako se ta moć koristi u međunarodnim odnosima: za opće dobro ili u interesu vlastitih nacionalnih interesa onih koji posjeduju moć i snagu. Je li moć u službi međunarodnog prava i kako je učiniti legitimnim sredstvom zaštite međunarodnog poretka?

Moć se najčešće očituje kao vojna moć i gospodarski potencijal. Hard power (Nye) čisti je izraz vojnih proračuna koji tek može biti u funkciji ostalih instrumenata na raspolaganju državi.

Gdje je moć, tamo je i strah. Izvorno sociološka i psihološka kategorija, strah posebno težinu dobiva u politološkim analizama straha u sferi politike. Zašto se strah u 21. stoljeću tako jasno preselio iz područja socijalno-psihološkog u politološko-političko područje? Dio autora to povezuje s cikličnim krizama koje prate međunarodne odnose narušavanjem ravnoteže snaga, dok drugi glavne razloge sadašnjega straha vide u globalnom terorizmu. Zapravo globalni se terorizam nametnuo (ili je nametnut) kao fenomen koji nije nov u međunarodnim odnosima. Nov je njegov manifesni oblik koji je izašao iz starih konvencionalnih okvira. Konvencionalni terorizam najčešće je bio okrenut protiv institucija i predstavnika tih institucija, a rijetko protiv običnih ljudi, barem ne izravno. Današnji globalni terorizam kao primarnu metu ima običnoga čovjeka jer je on najmanje zaštićen, a poruka koju nosi drastična je s katastrofalnim posljedicama. Stoga preostaje da se sigurnost ponovno počne razmatrati na razini njegovog izvorna značenja. Individualna sigurnost mora biti promatrana s aspekta koji je ne podređuje institucionalnoj sigurnosti.

Moć i strah kategorije su koje izravno utječu na međunarodnu sigurnost. Međunarodna sigurnost temelji se na kolektivnoj sigurnosti međunarodnih odnosa i subjekata koji djeluju u međunarodnoj zajednici. Organizacija poput OUN mora preuzeti inicijativu ukoliko želi ostati relevantno mjesto zaštite međunarodne sigurnosti i poretka. Chomsky dobro zapaža da i Povelja UN-a daje dvostruko tumačenje uporabe sile. S jedne strane, sila i rat nastoje se prikazati kao nešto nelegalno i protivno međunarodnom pravu, dok, s druge strane, i članak 51. jasno upućuje na potrebu i pravo individualne odnosno kolektive samoobrane.